Svaka kvaščeva stanica obavijena je staničnom stijenkom, vanjskom ovojnicom koju aktivno gradi da bi se zaštitila i odredila svoj oblik. Kako je stanična stijenka glavna barijera između stanice i njenog okoliša, stanica je oblikuje vrlo pažljivo, koristeći pritom složene molekularne mehanizme koji su do danas tek djelomično razjašnjeni.
Stanična stijenka sastoji se od unutarnjeg i vanjskog sloja. I dok je unutarnji sloj stanične stijenke građen od ß-1,3- i ß-1,6-glukana, vanjski soj sastavljen je od manoproteina i na njih vezanih mananskih lanaca. Neki manoproteini vežu se na glukan nekovalentno, dok se drugi vežu kovalentno, i to preko GPI sidra na ß-1,6-glukan ili preko karakterističnih Pir sekvenci na ß-1,3-glukan. Takvo kovalentno vezanje može se iskoristiti za imobilizaciju novih, heterolognih proteina na površinu kvaščevih stanica, čime nastaju novi biološki aktivni materijali. Međutim, takve novo-proizvedene stanične površine redovito se odlikuju niskom enzimskom aktivnošću.
Kako bismo ublažili ovaj nedostatak, u ovom projektu ćemo modificirati različite molekularne procese uključene u konstrukciju kvaščeve stanične stijenke, npr. glikozilaciju i sekreciju proteina, endocitozu te vezanje proteina preko GPI sidra i preko proteinske okosnice. Također ćemo na kvaščevoj površini vezati dva biotehnološki značajna proteina, metionil-adenozin transferazu (MAT) i saharoza fosforilazu (SPazu). Ova dva enzima kataliziraju reakcije ključne za proizvodnju S-adenozil-metionina i glukozil-glicerola, dvije molekule koje se danas sintetiziraju unutar stanica kvasca, u bioprocesima ograničenima upravo ulaskom supstrata u stanicu pa bi lokalizacija enzimske reakcije na površinu kvasca uvelike poboljšala efikasnost proizvodnog bioprocesa.